Neke važne odluke...
Hm,da,evo javljam se i službeno vam priopćavam da me lagano hvata panika 
znam,mislite da sam prolupala,ali to sam već odavno 
kao što mnogi znate,maturantica sam i to ponosna,no nije to sve baš tako divno i krasno kako se čini...
bliži se upis na fax...a prvi korak su pripreme...
kad sam se upisivala u srednju školu,odlučila sam praktički zadnji dan kuda ću dalje,ali sada to ne ide tako...sada treba odlučiti na vrijeme,a da ne pričam o tome kako treba i prionuti na učenje na vrijeme,počevši od maturalnog rada,mature,itd,itd...jao,najradije bih sve prespavala i probudila se upisana na fax koji želim...no,bez muke nema nauke,kako naši bake i djedovi vole reći
Kod upisivanja na pripreme,logično,morali smo odlučiti i za koji fax ćemo se pripremati.Jedna moja jako dobra frendica odlučila se za ekonomiju,ali ne zato što to zaista želi,već zato što joj je kasnije lakše naći posao sa tim fakultetom i zanimanjem koje odabere..iako ju to uopće ne zanima,odlučila se za to zbog nekih vanjskih pritisaka...
Ja nisam tako postupila,već sam se odlučila za ono što me istinski zanima i zato jer jednoga dana želim uživati u poslu koji radim...no,svejedno ne mogu a da se ne dvoumim,ne mogu a da se ne zapitam...griješim li?
Što je bitnije?Slijediti vlastiti instinkt ili igrati na sigurno?Ja i dalje mislim da ispravno postupam,ali ipak je u pitanju moja budućnost,ipak je u pitanju nešto što će u glavnini ispunjavati veći dio mog života...u redu je da me ipak malo muči određena nesigurnost...
jer ionako uvijek vjerujem drugima prije nego sebi..
stoga,što vi mislite o svemu tome?
Ne brinite,izgnjavit ću vas ja još sa time,varate se ako mislite da je ovo sve,ima vremena do sedmog mjeseca 
I da,btw,upisala sam se na pripreme za Filozofski...
Voli vas sve i ljubi vaša L. 
Za promjenu...
Dragi moji,žao mi je na izostanku ponovo,ali jednostavno nisam uhvatila vremena ovih dana za ništa...
što sam bila izvan Zagreba,što u Zagrebu,ali nedostupna i opterećena svim mogućim obavezama...uh,koliko se samo toga izdogađalo ovih dana,ni sama ne znam...
hvala vam svima na lijepim čestitkama i uzvraćam vam svima istom,ako ne i većom mjerom..=)
da vam ova godina donese puno sreće,zdravlja i ljubavi i svega što vam je nedostajalo,a htjeli ste to uvijek imati..
hvala vam također na lijepim riječima potpore i mislim da ćete doći na svoje kad vam kažem da sam eto čvrsto odlučila stati na noge,ne cmizdriti više nad svojom sudbinom i nabaciti smiješak na lice...
jednostavno,prevršila sam svaku mjeru...i shvatila da ako si sama ne pomognem,neće mi ni bilo tko drugi moći pomoći...koliko će to trajati,ne znam,ali znam da sad traje i to je bitno
Pala sam u neku neobjašnjivu komu i kao da ništa nije imalo smisla...bila sam odvratna samoj sebi i karakterno i fizički i duševno.Potpuno sam se zapustila i gušila sam samu sebe...
jednoga jutra sam ustala i krenula se spremati...odjenula sam svoju najdražu majicu i hlače koje mi najbolje stoje,obula najdraže Lacostice,nafrčkala svoju dugu kosu i raspustila ju..obavila sam potpuni make-up,odjenula kaputić i stala pred ogledalo...
možda će zvučati glupo,ali sviđala sam se samoj sebi=)
konačno,nakon dugo vremena...
izašla sam van i zračila nekom neobjašnjivom energijom...uistinu sam se dobro osjećala i drugi su to vidjeli.Osjećala sam se slobodno,ovisna jedino o samoj sebi i bila sam spremna učiniti i najluđe stvari...a smiješak mi nije silazio s lica...
mobitel je zvonio i naravno loše vijesti...katkada bih zaista htjela na neko vrijeme isključiti tu dosadnu napravu i uživati bez stalnog priopćenja najčešće bezveznih stvari...uživati bez da se opterećujem tuđim problemima..
je li jako bolesno ako želim nakon dugo vremena ''uživati'' u svojima?
No,nije me to uspjelo omesti...i nakon svega lošeg rekla sam...biti će bolje jer ću se ja potruditi da bude...
jednostavno...
Ništa mi neće ovaj dan pokvarit..
i od tada svaki dan pokušavam živjeti na taj način jer je uistinu lakše i dobre i loše vijesti prihvatiti sa optimizmom...i učiniti i sebi i drugima život ljepšim...
nasmijati se kada nam je najteže...
ne dopustiti da nas sve loše i ružne stvari na ovome svijetu ubiju,već ojačaju...
da,trudit ću se,pa što bude,to mi je jedna od novogodišnjih odluka...u svakom slučaju,napredujem =)
pusa svima
L.
Željela bih biti sretna,toliko bih silno to željela...
a više ne znam pronaći pravi put do sreće...
izgubljena sam u vlastitom životu...
ne znam kome vjerovati,a kome ne...
kako da se prestanem otuđivati od same sebe?
Kako da vratim onu staru nasmijanu sebe...
toliko pitanja,a ni jedan odgovor...
odustati od svega,odustati od sebe bi bilo najlakše...
jer ne prepoznajem više ovo stvorenje u koje sam se pretvorila...
kako dalje?
..................
Što reći,što napisati,riječi su suvišne,samo suza ima napretek...
i uvijek će ih biti..
Da,pogađate,još jedno razočaranje,još jedan od mnogobrojnih srušenih ideala.A kad se samo sjetim kakva sam osoba prije bila,s kolikim optimizmom sam gledala na svijet i ništa nije moglo pokolebati moju vjeru u bolje sutra.A sada me zaokupljaju samo crne misli...i koliko god ja mislila da sam već otporna na ljudsko licemjerje,na izdaju,na laži ili na prikrivanje istine,kako hoćete,to nije ni približno tako.
Negdje duboko u meni još uvijek se skriva ona krhka djevojčica koja ne uspijeva uzastopno i konstantno prikrivati svoju krhkost.A najžalosnije od svega je što se jedino na ovom mjestu ona može kao takva pokazati.Jer je jednostavno preosjetljiva na vanjski svijet,na vječne ljudske napade i strepnje kada će te uhvatiti nespremnoga.Sve se rijeđe i rijeđe uspijeva sakriti,a sve češće i češće njene emocije isplivaju na površinu.
Zanimljivo je to.Zanimljivo je kako ljudi vole izigravati Boga i bez ikakvog pardona miješati se u tuđe živote.I to ne sa dobrom namjerom.Katkada,pomislim da bi sve i svima bilo lakše da ne postojim na ovome svijetu,da me jednostavno netko može izbrisati kao da me nikada nije ni bilo.Iako znam da tako razmišljaju kukavice i ljudi koji se lako predaju,ali jednostavno se nekada ne mogu oduprijeti mislima 'što bi bilo, kad bi bilo'.Nemojte mi zamjeriti,i ja sam samo čovjek.
Čitala sam nedavno jednu knjigu.I u toj knjizi je netko nekoga pitao kakve misli bi strujale njegovom svijesti prije jednog kobnog čina,samoubojstva.Zamislila sam se nad tim pitanjem.
U prvi mah,mislim da ne bih mislila ništa,te bi bila usredotočena jedino na sam čin.Ali onda bi mi proradila savjest.Prvo bih izlistala sve loše trenutke,sve pokvarene ljude koje više nikada ne bih morala gledati i trpjeti.A onda bih se sjetila i loše strane ovog čina.Svih onih ljudi koje bih ja razočarala,a koji nikad nisu mene.I onih malobrojnih kojima bih možda nedostajala.A čak i onih loših,kojima bi bilo lakše bez mene i kako bi na kraju oni uz bitku,dobili i rat.A to im nikako neću dopustiti.
Postoji još jedna zanimljiva stvar.Uz svo to licemjerje,laži ne znam više ni sama,sve što ljudski rod može izmisliti,zanimljivo je što mi pritom činimo.U većini slučajeva,ništa.U većini slučajeva se prilagođavamo,kako dobrom,tako i lošem.Možda svjesno,možda nesvjesno.Ja znam da ja to činim.Katkad svjesno,katkad nesvjesno.I to iz jednostavnog razloga,jer se bojim samoće i ponovnog odijeljenja od čitavog svijeta.Ne želim više tako prolaziti kroz ovaj život.Ne želim više gledati kako život prolazi pored mene.A ne znam što da učinim.Priznajem,ne znam.Ne želim se bojati i živjeti u strahu,ali ne želim se ni prilagođavati jer nitko nije zaslužio da mu podredimo cijeloga sebe onako kako to njemu odgovara.
I onda mi kažu da sam u krizi,da sam psihički pala.Pitam se,nakon koliko vremena su to primjetili i što čine da mi pomognu.A i sam Bog zna,da mi pomoć treba,jer ne znam više što je ispravno.Je li zaista potrebno slomiti se u potpunosti pred nekime da ti taj isti ponudi pomoć?A pitanje je,bi li i onda.
Najlakše je osuditi nekoga i ponašati se kao da smo mi na višoj razini nego on.A najteže je spustiti se zajedno s njim na tu razinu,bar prividno,i pokazati kako pravi prijatelji zaista postoje,i u dobru i u zlu.Mi nismo ti koji bismo trebali suditi tko je od koga bolji ili gori,postoji Onaj gore kojemu je upravo to najbitniji zadatak.Često to zaboravljamo,a sve nam se loše stvari i događaju zato jer ne vjerujemo.
Ne znam više što da mislim o čemu i o kome.Duboko sam povrijeđena i ovoga puta su me zvijeri uistinu rastrgali iznutra.Pogodili su tamo gdje najviše boli.Ali nije bitno,rane će zacijeliti,iako nikada neće prestati boljeti.
Nadam se da ću naći svoje izgubljeno vrijeme...ali se bojim da se ne izgubim na putu prema njemu...
Vaša L.
...
Hej,dragi moji blogeri,velike isprike svima.Nisam vas dugo posjećivala,ali s opravdanim razlogom...komp mi je iznenada završio na popravku...obećajem,nadoknada slijedi
evo ovo je bilo samo da vam se javim,da ne mislite da sam propala u zemlju...vrlo brzo će i novi post velika pusa svima
Životna sreća
Obećanje je ludom radovanje.
Tako kažu...
Često nam obećavaju brda i doline,a mi im vjerujemo...
Vjerujemo jer ne shvaćamo...
Kako netko može reći da žali,a ne ponašati se tako?
Kako netko može reći da voli,a pritom nam okrenuti leđa?
Kako nam netko može obećavati prijateljstvo,a vidjeti u nama neprijatelja?
Živimo u svijetu iluzija.
A život nije ništa drugo nego li niz razočaranja...
I samo ponekad nam se učini da nas je zabljesnula životna svjetlost,ona koja dolazi poslije mraka,ono Sunce koje dolazi nakon kiše......
A ni ta svijetlost nije ništa drugo nego li proizvoljna iluzija...
U taj sitan iluzionistički tračak svjetlosti polažemo sve svoje nade,želje,snagu i ambicije.
Jer to malo nam je dovoljno.
Takav trenutak nam je dovoljan da ponovno u toj mračnoj praznini čekamo da nam se ukaže nešto što će nam dati snagu i sigurnost za bolje sutra.
Prolaze sati.
Dani.
Mjeseci.
Godine.
Vrijeme...odmiče...
Tako brzo,a tako sporo.
Naše iluzije dolaze i prolaze u trenutku.
A bol kao da je našla vječno utočište u nama.
Umor nas je svladao.
Umorni smo od traženja,borbe i nadanja...
Umorni od preispitivanja naših iluzija...
Umorni od života.
Iako se teško pomiriti sa time,sada shvaćamo...
Da smo tražili već pronađeno,samo duboko u nama sakriveno.
Da smo se borili u već unaprijed izgubljenoj bitci.
Da je nada zapravo samozavaravanje.
Da li je život utopija?
Da li je život jedna don quijotovska borba sa vjetrenjačama?
Ima li borba smisla?
Kažu da ima.
A opet...
obećanje je ludom radovanje...
tako kažu.
'Patnje ima li još koje...'
Zadnjih dana jako puno razmišljam o vremenu.Vremenu koje ponekad ide tako sporo,a ponekad tako brzo.Vremenu kojeg imamo il nemamo.A zapravo ga uvijek imamo,ali za odabrane ljude i odabrane situacije.Samo razmišljanje o vremenu se nekako nadovezalo na jučerašnji praznik-Dan mrtvih.
Osobno ne volim taj praznik ne samo iz razloga što je takav kakav je,već i zato što sam po sebi predstavlja obavezu.Ne znam zapravo na koji to način objasniti,a da se krivo ne shvati.Nekako je sve umjetno i pod utjecajem nečega,praznik je u redu sam po sebi,ali ljudi nisu.Dolaze na groblje ne radi osobne potrebe,već zato što im to predstavlja obavezu,obavezu koja je tu jednom godišnje.Kupe cvijeće i obiđu cijelo groblje ne mogavši pronaći grob svojih najmilijih,ako im se posreći i uspiju ispunili su obavezu,a ako ne,nije ni bitno,bar su otišli.Nije mi namjera kritizirati praznik,kao ni sve ljude koji se posebno prisjećaju i posjećuju svoje najdraže na taj dan,već one koji ih se jedino na taj dan i prisjete.
Zato razmišljam o vremenu.Imamo jedan život i to je svo vrijeme koje mi imamo.Znamo li ga iskoristiti i na koji način je naša stvar.Ali uistinu imamo premalo vremena za sve ono što bismo tijekom života trebali napraviti.Za ono što bismo trebali napraviti za sebe.Jer često živimo tuđe živote,a najmanje svoj.Katkada nam je 24h puno,a katkada nam je jedan život malo.A zapravo nema pravog načina.Ništa što mi učinimo tijekom života ne garantira nam da ćemo živjeti i nakon svoje smrti.Možda jedino ako se okružimo pravim ljudima.A kako znati koji su pravi?Rijetko možemo znati.I ponovo se svodi sve na ono da u našem životu trebamo malo više biti mi.Tko zna koliko na druge zapravo možemo računati.Ako su nas spremni izigrati gledajući nas u oči,zašto to ne bi mogli i onda kada nismo prisutni na ovome svijetu,kada bi trebala živjeti samo naša uspomena.
Za svoje ću kosti sam izdupsti raku
U tlu masnih gruda,gdje puževa ima,
Zaboravljen ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima.
Oporuke mrzim,mrzim sjaj grobova;
Ne prosim od svijeta suze žalosnice,
Živ,prije bih pozvo jato gavranova
Da raskljuju moje truplo nemilice.
Crvi!slijepi druzi,ogluhli u tami,
Gle,mrtvac se k nama pun radosti sprema:
Mudri sladokusci koje trulež mami,
Bez kajanja leš mi prorujte posvema
I recite:patnje ima li još koje
Za taj trup bez duše,za to tijelo moje.
Charles Baudelaire
Neka im je svima laka crna zemlja.
Well, everybody hurts sometimes,
Everybody cries. And everybody hurts sometimes
And everybody hurts sometimes. So, hold on, hold on
Hold on, hold on, hold on, hold on, hold on, hold on
Everybody hurts. You are not alone...
Promijenila sam se.Ovo više nisam ja,ne prepoznajem samu sebe.I shvatila sam to danas.Neke stvari su me jako povrijedile,iako sam samu sebe uvjerila u to da nisu.Napravila sam tako čvrst oklop oko sebe,da čak ni ja sama nisam uspijela prodrijeti u njega.I toliko se bojim,a ne dopuštam drugima da to vide,da to shvate.Jedino sam dopustila Njemu.A on kao da se poigrava s time.Obećala sam sama sebi da neću više plakati.I nisam plakala,sve do danas.I bolilo je jako,ali u isto vrijeme je to bio tako dobar osjećaj.Zašto dobar?Jer je tako lijepo osjećati nešto.Osjećati se ljudskim bićem u pravom smislu riječi,dopustiti sebi da ponovno budem dijete i izražavam svoje osjećaje.Ne nagomilavam ih duboko u sebi.
Plakati kad ti se plače...neopisivo olakšanje.Jednostavno,ne skrivati se od samoga sebe,ako već moramo od svih ostalih.
Toliko se toga nakupilo da je već sve izgledalo kao rutina i tako sam to i prihvaćala.Toliko sam željela biti kao On,prihvaćati sve ravnodušno i obložiti se hladnoćom,tako da me više ništa ne može povrijediti i da me više nitko ne može nazvati krhkom i slabom osobom.Mislila sam da to nikada neću moći i nisam ni primjetila kada sam uspijela u tome.Nije trajalo dugo,ali za mene kao da je bilo čitavo stoljeće.Osjećala sam se moćno i iznad Njega,jer sada sam ja bila ta koja je njega mogla povrijediti.Sada je on mene molio.I priznajem,ponosila sam se sama sobom,jer sam shvatila da mogu i ja biti čvrsta osoba kada hoću.
Mogu,ali to nisam ja.Zadnjih dana sam toliko htjela pustiti suzu,ispuniti ovu prazninu u sebi,pa makar i sa boli.Jer stvarno više me ništa nije moglo povrijediti,zaboljeti,čak ni njegove suze.Osjećala sam se užasno,kao najveće đubre na ovome svijetu,a tako sam se i ponašala,iako nikad bez razloga i neopravdano.
Možda takvi trebamo biti,možda na taj način uspijevamo u životu,možda na taj način ne ostajemo povrijeđeni.
Ali to nisam ja.I znam da ću tisuću puta biti povrijeđena,ali neću razočarati sebe,neću razočarati one koji u meni vide osobu.
Želim biti netko,želim biti ja i ne želim se sramiti toga.Cijeli život proživimo onako kako drugima odgovara,kako oni diktiraju.Poštujemo nepisana pravila,drugi upravljaju našim životima,a mi se nazivamo čvrstim osobama.A čvrste osobe smo iz jednog razloga.
Zato što savršeno glumimo ono što nismo,pa čak i pred nama samima.Ja ne znam što je pravilno.I nemam odgovore na sva pitanja.
Uistinu ne znam koji je pravilan način življenja.I ne sramim se toga,jer mislim da je pravilan svaki onaj koji ne iziskuje od nas da cijeli život provedemo na pozornici kao glumci iščekujući nečiji pljesak.
Čvrste osobe nisu nesigurne osobe.A vi sami procijenite je li nesigurnost činiti nešto kontradiktorno samima sebi samo da bi nam se to odobrilo i procijenilo kao pravilno na svim aspektima.Možda jest,možda nije.Tko sam ja da o tome sudim.Ali znam jedno.A to je da ne želim ni da meni sude.Ljudski je griješiti.Pa zašto se onda svi toliko trudimo ne osjećati ljudski?Katkada se lijepo smijati,katkada je lijepo biti sretan,katkada je lijepo voljeti,ali katkada je lijepo i plakati.Ja možda nisam čvrsta osoba i nije me briga što drugi misle o tome.A opet možda i jesam.Nekad je lako biti slab i krhak,ali nekad je lako biti i hladan i ravnodušan.Nismo svi jednaki i uvijek postoje nama nedostižne sfere.Ja...
Znam da mogu biti čvrsta kad hoću i prema kome hoću,ali znam i da mogu iskreno plakati i ne sramiti se radi toga.
Katkada....
katkada je tako dobro osjećati se dobro u svojoj koži i znati to pokazati.
I am not alone.......
''If I lay here
Would you lie with me and just forget the world?''
Još uvijek se ne nazire optimistično raspoloženje,kao ni optimističan post.Jednostavno,nije da sam loše,stvarno nije,nego nešto se čudno događa.Ljudi umiru,loše se stvari događaju,i zapravo nije to čudno,već koliko se tih loših stvari dogodilo u tako kratkom vremenu.
Imate li vi osobu bez koje ne biste mogli zamisliti život?
Svi ju imamo,ali nažalost nismo uvijek toga svjesni.Ne govori se uzalud da tek kad izgubimo nekoga ili nešto,shvatimo koliko nam je stalo.I zaista koliko god to puta čuli,svejedno ne uviđamo stvari na vrijeme.I kad govorimo da nemamo nikoga kraj sebe,često imamo nekoga,ali taj netko nije onaj koga želimo imati.
Sjećate li se svoje prve dječje zaljubljenosti?Kada nam se svijet srušio samo zato što nas osoba koja nam se sviđa danas nije ni pogledala.I došli smo doma iz škole,potišteni i tužni.A doma nas je dočekala fina večera ili ručak i mama sa njenim pitanjima o školi i kakve smo volje danas.A mi smo bili tako neraspoloženi za njene dosadne i staromodne savjete,i koliko smo joj samo puta to već rekli,a ona nam i dalje dosađuje.
Imate li nekoga tko vam stalno dosađuje dobronamjernim pitanjima?
Ako imate,čuvajte ga i cijenite.
Kad nas netko ili nešto povrijedi često ne želimo čuti za ništa osim za eventualnu ispriku istoga.Sve ostalo je suvišno.A kada nestane tog dosadnog glasa koji nam stalno kvoca sa strane,shvatimo da nam je puno značilo to što nam je netko u tom trenutku htio pomoći.Shvatimo,ali kao i uvijek,prekasno.
Čak i ta dosadna mama koja nas je toliko puta pitala kako nam je bilo u školi i koju smo hladnokrvno odbrusili,puno nam znači.Jer na kraju krajeva tko nam može dati bolji savjet od roditelja koji nas najbolje poznaju i žele nam samo najbolje?Jer čak ni tu dosadnu mamu i njenu dobronamjernu pomoć,nemaju svi,iako nam se čini sasvim uobičajena i svojstvena svima.
Ja sam možda previše samokritična,pa čak nekad pomišljam da nam Bog uzima drage osobe da bi shvatili koliko smo nepošteni i hladni bili dok nam je netko pružao cijeloga sebe.Pa stoga,čak i kad izgubim nadu,pokušavam biti bolja osoba radi onih koji me vole,jer ne dobivamo svi uvijek drugu priliku.
Nismo uvijek sami sa svojom boli,koliko god bi to nekad htjeli biti.A čak i kad jesmo,nismo mi jedini sami sa svojom boli.Kako zamjerati nekome istu stvar koju mi činimo?Ako su nas povrijedili,moramo li i mi povrijediti druge?Moramo li uistinu nekoga izgubiti da bi shvatili koliko smo duboko zaglibili?
Ili nam ni to nije dovoljno,već ćemo nastaviti sažalijevati sami sebe i govoriti da ljudi uvijek odlaze,ne razmišljajući da smo na neki način jednom i mi njih napustili.Istina je,ljudi uvijek odlaze.Ali često ne odlaze svojom voljom,već ih mi tjeramo.
Bojim se....
Bojim se zmija.
Bojim se mraka.
Bojim se neočekivano loših situacija.
Bojim se gubitka voljenih osoba.
Bojim se biti sretna.
Znate onaj osjećaj kad vam se toliko toga lošeg dogodi u životu da se zatvorite pred svim i svakim samo da se nebi ponovilo?Spriječavamo sami sebe da budemo sretni samo zato da se ponovno nebi razočarali?Da,poznat osjećaj.Ali teško ga je objasniti.Nekako je lakše kad nas proždire iznutra,jer tada smo mi sami sa svojom boli i ne moramo to nikome objašnjavati jer je to već naš način života.Ali kad nas pogodi izvana...tada sve počinje iznova...tada nas svi gledaju drugačije,tada smo izloženi mišljenjima i procjenama drugih ljudi i moramo svoju bol prilagoditi u skladu s time.Kao da nije dovoljno...što zamjeramo sami sebi što smo se ponadali,što smo na trenutak bili sretni.Kao da nismo znali...da ćemo zbog toga kad-tad biti kažnjeni.I uistinu je tako.
Iz dana u dan sve više vjerujem da sve što se događa,događa se s razlogom.Pa tako patimo da bismo nakon nekog vremena mogli biti sretni.I bivamo sretni da bismo nakon nekog vremena mogli patiti.I onda se pitamo kako biti sretan u današnjem svijetu,današnjem okružju?Mladi ljudi gube volju za životom jer ne vide smisao...ali može li im se zapravo i zamjeriti?Postoji li smisao u životu u kojem sve ima svoju cijenu,bile to materijalne ili duhovne vrijednosti?Uistinu je sve relativno.Drži nas samo nada da postoji neka sila iznad nas koja nas sve i nakon svega drži na životu jer očito ipak netko misli da je naš život vrijedan življenja.Jer mi to često ne mislimo.A ja stvarno mislim da postoji.Ipak mora postojati neko objektivno biće koje vidi sve naše dobre i loše strane i zna ih ispravno procijeniti te zna koliku kušnju ćemo moći podnijeti.A sve dok vjerujemo,naš život uistinu i jest vrijedan življenja.
Ali nas prečesto provjerava vjerujemo li mi zaista u to.
)
;horoskop,diskutabilna tema,bit će vremena
;majka-po meni,trebala bi biti najvažnija osoba u svačijem životu
